Mali Mujo

Budi spreman,
baš i u ovome lahoru trenutka,  kad misliš da si  čvrst i jak  kao kvrga na bukovom stablu,
a onda  ti se misli spetljaju  a  šaputanje šejtansko nastupi tako jako da te uzdrma do temelja tvoje postojanosti, budi spreman i sjeti se Rabba.

Budi smiren,
kad ti dođu i saopšte da su oni koje voliš napustili dunjaluk
a tebe bol ugrize za srce ko kurjak  ogladnjeli,
eh i tada budi rob, svom Gospodaru zahvalni.
Budi hrabar kad te smrtna sablja probode a ti niti  možeš udahnuti, ni disati ,
probaj Allaha veličati, i samo se na njegovu milost oslanjati .  LA ILAHE ILLALLAH.

Svaki dan ovo govorim sebi, pa eto kažem i vama.....

Evo nas u  Grčkoj.  Izlazimo iz autobusa, haman ukočeni od duge vožnje.
Evo još jedne benzinske pumpe, još jednog kratkog odmarališta.
Ikindijsko je vrijeme.
Sunčane zrake se probijaju kroz sive, teške oblake i kao  vesele lastavice lepršaju i igraju se.
I pored vonja nafte i izgorjelog ulja, ta neumorna  skitnica vjetar  negdje sa pučine donosi slankasti miris mora.  Čak se može osjetiti ružmarin i lavanda.
U zaista urednom toaletu uzimamo abdest.
Lijepa voda.Kako samo prija.
Pogotovo ako si ti malkice smrznut a ona  ono mlako-topla.
Ma prosto ti obrazi bride i trepere od rahatluka.
Gledam oko sebe.  Voda pljuska na sve strane. Grla glogoću.
Draga bića, duše vjerničke.
Postojani, predani u onome što čine.
Pogledom ih sve grlim i zahvaljujem se dragom Allahu dž.š. da sam i ja sa njima.
Tek sada kada zajedno provodimo i dan i noć postajem svjestan važnosti jedinstva među muminima. 
Ma kad te veže ista ljubav prema Jedinom onda je sve drugačije.
Ne bojim se s njima bilo gdje biti  i bilo šta raditi,  gdje osvanuti i gdje zanoćiti.
Ya Rabbi... Lijepo te je voljeti , i obožavati.

Sabah je. Vrijeme je za namaz.
Negdje u Srbiji smo.
Gdje  smo tačno niti znam, niti se raspitujem.
Naša mala grupa  sastoji se od ukupno 50 duša, što muških i  ženskih.
Miriše na snijeg. Zima se još nije zahuktala.
Stojimo bunovni, promrzli od hladne vode( u toaletu na benzinskoj pumpi nema tople vode a i tukne brate slatki).
Mirno slušamo glas mujezina koji uči ezan.
Subhanallah, kako lijepo zvuči njegov glas u ovoj pustari.
Saffovi se uspostavljaju na travnjaku pored pumpe.
Automobili jure pored nas. Neko i zatrubi.
Vjetar nas umiva a glas imama miluje.
Stojimo na dunjaluku, a kao da lebdimo.
U meni jure dva osječaja.
Osječaj radosti i tuge.
Elhamdullilah,  radosti moja, što  sam i ja jedan iz  tog vrela koji se odaziva.
A tuga u meni , grna rano moja, zbog svih onih  srebreničkih i drugih duša iz Bosne.
Al" opet pomislim da su oni već odavno bili tamo kuda mi idemo, samo što to mi ne znamo.
Allah uzvišeni jedini zna.

Noč je. Hladna, decembarska.
Vjetar juri, zviždi, stenje. I pokušava , taj bezobraznik jedan ,da i u ovaj naš zagrijani autobus ubaci svoj ledeni dah. Što bi se reklo, autobus zaista leti na krilima vjetra. Sjedište  koje zauzimam  nalazi se na spratu  uz samo vjetrobransko staklo pomenutog busa. U odnosu na ostale saputnike ja sam u prednosti da mogu bar da ispruži noge, kako tako.  Ne mogu da spavam. Svjetla su ugašena , tek jedno malo u zadnjem dijelu kao mala zvjezdica treperi. Ljudi oko mene spavaju. Neko puše, jedan glasno hrče. Drugi opet mljacka, a neki drže svoje hanume za ruke.
Čujem  tiho, melodično  učenje Kur'ana.  Taj muški glas, koji zuji baš kao mala pčelica razgalju je mi ovo moje srce i  dušu usplahirenu polaskom na put daleki.
Gradu svjetlosti. Čekaj nas. Evo dolazimo ti i mi , željni tvoje dobrote i alejhiselamove blizine ....

Hej, ma šta da vam pričam.
Sve znate.
Dani se kotrljaju, baš kao sitni pijesak u dalekoj pustinji.
Tiho i nenametljivo, a opet istrajno i uporno.
Nezaustavljivo.
Hm.
Gdje li su sada oni veliki i još veći umovi i mozgovi.
Što izmišljaju sve i svašta. Zahvaljući njima jedemo plastični paradajz, silikonsku buraniju. One krupne uvozne jagode, ukusom prije liče na konjsko kopito nego na slasno voće. Jeste, da ni sam nisam probao pomenuto kopito, al¨ me pravo asocira.Izmišljaju razne vrste opojnih droga , pa je puste u promet na ulice da vide kako djeluje na insana.
Prave rakete, brodove, avione.
Svemirske letjelice.
Grade kule i dvorove.
Zlatom se kite i ponose.
Žive gordo, oholo.
I na kraju opet umiru.
Izmišljaju sve i svašta.
Ali ne mogu da zaustave vrijeme.
Đaba im, sav trud i bogatstvo.
Ne mogu da ukrote vjetar.
Ne mogu da stvore krilce od mušice.
I ne mogu da unište u nama ljubav prema uzvišenom Allahu i njegovom poslaniku Muhammedu s.a.w.s.
Đaba im.

Sve prolazi.
Ljudi nestaju.
Umiru.
Sve kosti im istruhle, osim jedne.
I tvoj mali zeko, šareni leptir, crvena ruža,
naprosto se istope.
Drveće, ono stoljetno, jako, gordo i uspravno,
što je hranilo plodovima i ptice i inse, osuši se, uvehne.
Rijeke, one modre i vesele što žuboreći pjevaju, presuše.
Zvijezde u ljetnoj noći što trepere kao male iskrice, ohlade se.
Sve nestaje i prolazi.
Kao san.
Kao zaborav.
Ništa nije savršeno.
Ništa nije vječno.
Osim Allaha Uzvišenog.
SubhanAllah.

Stojim na ivici.
Ponora i tuge.
Straha i bola.
Vjetar mi mrsi kosu.
Šiba, nosi i udara me poput bičeva.
Ruke moje čvornate su,
ispucale od zime,
okrenutih dlanova prema nebu.
Ni suza više nemam.
Mračno je.
Kiša mi umiva umorne vjeđe.
Munje sijevaju, drveće gori.
Sam sam, nesretan.
Nikoga nemam,
osim ovih teških grijeha.
Teških i sumornih.
Sve je stalo, ništa se više ne čuje
osim mog krika u noći.
Sve sam izgubio.
Ništa više nemam.
Al¨¸ jedno nisam dao.
Al¨, jedno ne dam.
Srce što voli Jednog, Jedinog Allaha,
koje strijepi i koje se nada njegovom oprostu.
Oprosti mi Ja Rabbi.
Oprosti mi.

Pazi sad.
Idem ulicom, i sve kontam kako da
razvučem ovo para koje imam kod sebe,
al " džaba, gladne oči moje tjeraju me na vrebanje neke nove njupe sa čim bih se mogao iftariti.
He, tu se sjetim jednog dječaka debeljuce iz naselja gdje i ja obitujem.
Taj buco je slika i prilika moje malenkosti kad sam bio u njegovim godinama. Stalno negdje juri a iz džepa mu vazda viri kifla, kriška hljeba ili keks. Voli da havljiše pa to ti je.
Mati mu ima prodoran glas i kad ga zove sa prozora ( naravno da je jastuče protiv žuljanja ručica postavljeno na pragu prozora), pardon kada pusti visoki "c", kuja na Bjelavama se otkine sa lanca.
Mati ga zove da jede. On je pita šta ima za klopu. Mati strpljivo nabraja, te kuhano, te salama, te sir. A naš buco trlja rukom stomačić, žmiri na jedno oko (garant konta šta da bi) i pita je čega ima najviše, razbojnik nijedan.

Eh, tako i ja. Sva je skuhano ali : Danas će biti japrak sarma, al bi mogla pasti možda i jedna šnicla i hm, da li topa ili mesa suhoga nako narezanog.

Udar nekog predmeta od asfalt me prenu iz mog dubokoumnog razmišljanja. Pored same moje glave prozvižda orah , udari od asfalt i rasu se.

Kontam u sebi, samo mi još to treba da me neko gađa pored ove moje borbe sa nefsom da budem skroman i umjeren u ishrani, jer koliko ljudi nema šta da jede a ja izvoljevam.

Pogledah malo bolje, a ono vrana sleti na zemlju i lagano poče klopati jezgro. Upališe mi se lampice. Ma ona uzme čitav orah i noseći ga u kljunu poleti u visinu i onda ga jednostavno ispusti da se razbije od tlo.

Kako je divan naš Gospodar koji je nadahnu na ovaj način dođe do slasnog obroka. Ili pčele. Desetine kilometara idu daleko od košnice i nepogrješivo se vraćaju, zahvaljujući Stvoritelju koji ih je nadahnuo da se orijentišu u prostoru prema položaju sunca. Mrave isto tako.

Zaista se sramim zbog nefsa svoga razmaženog.
Oprosti mi Ja Rabbi.

Hvala Allahu s.w.t. na njegovim znakovima koji opominju i bude insana iz gafleta.

Jutro je bio hladno. Pravo jesensko.
Magla je prekrila sve,
čak se i nišani na mezarju gube i nestaju u toj bjelini.
Klaparao sam prema stanici.
Sam pogled na puni autobus izazivao je
mučninu u u stomaku.
Unutra je krkljanac.
Insan na insanu.
Progurao sam se do vozača kako bi bar pokušao
izbjeći mješanje sa ženama,
ako ništa , bar sam im okrenuo leđa.

Gužva je ogromna.
Vozila mile. Autobus trucka.
Stane, krene, pa opet stane.
Vazduh u autobusu je nepodnošljiv.
Težak, mješa se miris raznih bjelosvjetskih parfema
sa mirisom neopranih i znojavih tijela.
Uh, pravi kazamat.
Žvakače gume pucketaju kao žabe kreketaljke.
Prozori su zamagljeni, masa stenje, gura se, laje.
I svi galame, reže na vozača.
Kao da je on kriv.
Galame na njega oholi muškarci debelih pupa,
ma, prava janjeća brigada.
Takvi i njima slični za nekakve majske derneke na
ražnjevima smanje stočni fond
Bosne i Hercegovine za 10 %.
Grlate žene, sa lošom, jeftinom, šminkom na licu,
i nezadovoljstvom u životu koje više ne mogu sakriti
okomile su se na njega kao prave čavke.
Elhamdullilah, pa su prokleti šejtani u lancima,
pa saburam ali malo mi fali da da im ja ne zagalamim,
da skrate te otrovne jezike.
Vozač je miran. Blag je pri govoru.
Meni objašnjava kako su putnici u pravu, da ih razumije
i da mu je žao što to razumijevanje nije obostrano.
Ali šta češ.
Oholost i sujeta ljudi po inerciji se uvijek
okomi na najslabije karike jer na najače ne smiju.
Aludiraju na njegovo sandžačko porijeklo.
Ma baš ga mezete.
Mene u srcu dira kako se ophode prema njemu.
Jedan momak pri izlasku iz autobusa
počeo je psovati i prijetiti mu.
Vozač se okrenu prema tom lajavcu i mirno mu odgovori : Pričaj ti šta hočeš, ja postim.
SubhanAllah.
Eto odakle mu snaga.
Da izdrži i podnese, nepravdu.
Allah dž.š ga nagradio.
I dalje on vozi svoj, autobus.
I dalje je miran i spokojan.
Uzda se u svoga Gospodara i sabura.

Čuvajmo naše jezike, i naša srca da ne bismo sami sebi nepravdu učinili.

Ama.

Nekako sam nježan, mekan ako pamuk.
Sve bih ljude zagrlio da smijem i da mogu.
Čak i onda, kada me neko izaziva i ružno mi govori,
ja se povučem u svoje čoše i mirujem.
I molim Rabba da oprosti onome koji ne zna šta čini.

Nekako sam sjetan, a opet radostan.
Malo mi suze miluju lice,
a malo mi osmjeh lebdi oko lica
ko bijeli, paperjasti oblačić.
Grlo mi je suho, usnice ispucale od vjetra.
Glava me malkice boli.
A meni ne smeta. Naprotiv.
Živim u nadi da sam i ja jedan od onih
koji se odriču u Njegovo ime.

Kako bih želio nekog starog dedu i nanu
odvesti do moje kuće i nahraniti ih.
Ma fakat bi podijelio bih ovu vrelu tepsiju
zeljanice sa svakim ko je gladan.

Allahume Rabbi, da mi je, da bar nekoga obradujem,
a da to bude iskreno i u Tvoje ime.

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN
Dragoj braći i sestrama.
Želim vam puno rahmeta u srcu i duši.
Čistog ibadeta.
I da je jedan, jedini,
obožavani Allah dž.š. bude zadovoljan sa vama.